Friday, September 28, 2012
Monday, September 24, 2012
Zugnotizen / Beleške iz voza
Ich fahre gerne mit dem Zug, man kann aus
dem Fenster blicken und sich in der Landschaft verlieren. Zumindest war das in
der Vergangenheit so. In letzter Zeit gibt es in Österreich neue Züge, mit modernen hohen Sitzen in den Waggonen. In
denen sitzt man als hätte man ein Brett vor dem Kopf, man sieht nicht, wer vor,
noch wer hinter einem sitzt, man ist auf seinem Platz vollkommen isoliert. Und
der Blick aus dem Fenster ist auch nicht mehr das was er einmal war.
Serbien hingegen ist noch ein Paradies
für Zugreisende. Die Züge fahren langsam, man kann die Landschaft genießen,
kann rauchen, kann sogar den Schaffner um eine Zigarette fragen, ohne aus dem
Zug verwiesen zu werden. Zumeist freundet man sich mit jemandem an. Und wenn
man, so wie ich letzte Woche, nach Sarajevo fährt, bekommt man auch öfter
Besuch von Zöllnern, also auch für die Unterhaltung wird gesorgt. Auch die
Lokomotiven werden öfters gewechselt, so fuhr ich zuerst mit einer roten, dann
mit einer blauen, und schließlich mit einer gelben. Manchmal kommt auch jemand
mit einer Tasche und verkauft einem Bier und Wodka. Nach neun Stunden im Abteil
ist man dem Sitz so verwoben, dass man ihn gar nicht mehr verlassen möchte.

Rado putujem vozom,
čovek može da gleda kroz prozor i da se izgubi u pejzažu. Makar je tako bilo nekada.
U poslednje vreme, u Austriji postoje novi vozovi sa modernim visokim sedištima
u vagonima. U njima se sedi kao sa daskama pred očima, ne vidi se ni ko sedi
ispred ni ko sedi pozadi, čovek je na svome mestu potpuno izolovan. Ni pogled
kroz prozor nije što je nekada bio.
Ali Srbija je, za
razliku od svega toga, raj za one koji putuju vozom. Vozovi se kreću sporo,
može da se uživa u pejzažu, može da se puši, pa čak može da se pita i kondukter
da li ima cigaru, a da te pri tom ne udalje odmah iz voza. Makar se
sprijateljiš sa nekim. I ako se, kao što sam ja to učinio prošle nedelje, putuje
u Sarajevo, češće te obilaze i carinici, pa je prema tome obezbeđena i
konverzacija. Češće se menjaju i lokomotive, i tako sam se vozio najpre uz
pomoć crvene, pa potom plave, a konačno i žute lokomotive. A ponekad se pojavi
i neko sa nekom torbom i prodaje pivo ili votku. Nakon osam sati u kupeu, čovek
se tako veže za sedište da više i ne želi da ga napusti. Da, čak više ne može ni
da zamisli da postoji i svet izvan voza. I satima posle puta, u ušima i dalje odjekuje
klepetanje, a osećaš se kao da si bio izložen predugoj masaži.
Saturday, September 22, 2012
Partizan
Ich laufe die Straße entlang, die ersten
Laubblätter, ein paar Regentropfen. Ich komm zu einem Fußballstadion,
bröckelndes Gemäuer, zwei schwarze Limousinen davor.
Ich erkundige mich bei einem Mann wie ich
in das Stadion komme. Er meint, dass ich`
ein Stück weiter muss zu einem Portier, der mich möglicherweise rein lasse. Ich
komm an einem Cafe vorbei, grüne Tische und Kellner in weißen Hemden.
Aber noch immer kein Portier, durchs
Fenster sehe ich Duschräume, wenig später den Trainingsraum der Gewichtsheber,
ich erblicke eine offene Tür, das Portierhäuschen ist leer, Gänge links und
rechts, ich drehe um und steige die Stufen hoch in den ersten Stock, Bilder,
Pokale und dergleichen, ich öffne eine Tür und
plötzlich stehe ich auf der Laufbahn, hinter mir Bänke rot und gelb,
eine Gruppe rennt die Laufbahn entlang, ich setze mich auf einen Stuhl, starre
auf das Fußballfeld und stelle mir vor, wie ich den Ball ins Kreuzeck donnere.
Die Aussicht im Stadion ist schön, ein paar Wolken hängen tief, ein paar
Regentropfen.
Ich verlasse die Laufbahn, ziehe mich
zurück in die Katakomben, der Portier sitzt nun in seinem Häuschen, ich
vermeide jeden Blickkontakt, zwei Gewichtheber, kräftige Kerle kommen mir
entgegen, ich zwänge mich zwischen ihnen durch, rieche ihren Schweiß und
verlasse Partizan Belgrad.
Hodam ulicom, prvo listopadno lišće, nekoliko kapi kiše. Stižem pred
fudbalski stadion, malter se kruni sa zidina, a pred njim dve crne limuzine.
Pitam nekog čoveka kako da uđem u stadion. Kaže mi da moram da idem još malo dalje dok ne stignem
do čuvara koji će me možda pustiti unutra. Prolazim pored nekog kafića, zeleni stolovi i
kelneri u belim košuljama.
Ali i dalje nikakav čuvar. Kroz prozor vidim svlačionice
sa tuševima, a nešto iza toga teretane za dizače tegova. Primećujem otvorena
vrata, portirnica je prazna. Hodnici vode levo i desno, okrećem se i penjem uza
stepenice na prvi sprat. Slike, trofeji i slično. Otvaram vrata i odjednom stojim na atletskoj stazi. Iza mene su klupe, crvene i žute. Jedna grupa ljudi trči tom atletskom
stazom. Sedam na neko mesto, zurim u stadion i zamišljam kako zabijam loptu u raklje
gola. Pogled na stadion je lep. Nekoliko oblaka okačenih nisko na horizontu,
nekoliko kapi kiše.
Napuštam stazu, povlačim se u katakombe, čuvar je sada u svojoj portirnici,
izbegavam svaki kontakt očima, u susret mi dolaze dva dizača tegova, snažni
momci, provlačim se između njih, osećam miris njihovog znoja i napuštam
Partizan Beograd.
Friday, September 21, 2012
Kontrolleure / Kontrolori
Kontrolleure in blauen Uniformen steigen
in den Bus, kontrollieren Tickets mit ihren neuen Maschinen, irgendwann scheint
ihnen die Lust zu vergehen und sie setzen sich, ohne den vorderen Teil
kontrolliert zu haben.
Thursday, September 20, 2012
Der Lift / Lift
Der Lift hält auf der Brücke. Die Tür
öffnet sich. Mehrere ineinanderverkeilte Fahrradfahrer. Verzweifelt versuchen
sie aus dem Lift zu kommen. Sie zerren an ihren Rädern, ein Mann mit kurzer
Hose und kräftigen Oberschenkeln stemmt sein Mountainbike in die Höhe. Ein
Mädchen weint.
Lift se zaustavlja
na mostu. Otvaraju se vrata. Nekoliko međusobno isprepletenih biciklista.
Očajnički pokušavaju da izađu iz lifta. Vuku svoje bicikle, muškarac kratkih
pantalona i snažnih butina izdiže svoj Mountainbike
u visinu. Neka devojčica plače.
Wednesday, September 19, 2012
Mann verliert Haare / Čovek gubi kosu
Ich komme an einem Friseurladen vorbei.
Haarschnitt. Ich erkläre den Mann an der Kassa, ich möchte Haare schneiden und
er fragt mich woher ich komme. Wien, sage ich. Hietzing meint er. Lange hat er
in Wien gelebt, jetzt lebt er hier und schneidet Haare, vorher hat er es in
Wien gemacht, den Wienern die Haare gestutzt. Zwölf Jahre lang, Belgrad ist
aber doch seine Heimat. Sein einziger Angestellter kommt, bindet mir eine
Schürze um, ein weißes Band wird mir um den Hals gewickelt, dann bringt er mich
zum Waschbecken, wäscht mir die Haare, massiert mir die Kopfhaut, ich höre
Wasser rauschen, wenig später das Klicken der Schere. Kaffee wird mir
angeboten. Der Chef kommt zu uns und wir unterhalten uns weiter über das Wetter
in Belgrad. 40 Grad im Sommer und im Winter sehr kalt, Schnee und so
weiter. Ich schaue in den Spiegel, die Haare werden weniger. Draußen
dämmert es. Es regnet ein wenig.
Prolazim pored
frizerskog salona. Šišanje. Čoveku za blagajnom objašnjavam da hoću da se
šišam, a on me pita odakle sam. Iz Beča, kažem. A on meni: „Hicing“, dugo je
živeo u Beču, sada živi ovde i šiša kosu. Prethodno je to radio u Austriji,
kratio je kosu Bečlijama. Dvanaest godina. Ali ipak je Beograd njegova
domovina. Prilazi mi njegov jedini zaposleni, stavlja mi kecelju, oko vrata mi
obmotavaju belu traku, a potom me premešta za lavabo, pere mi kosu, masira
glavu, čujem kako šušti voda, a nešto kasnije i kako štrickaju makaze. Nude me
kafom. Prilazi nam šef i nastavljamo da razgovaramo o vremenu u Beogradu. 40
stepeni leti, a tako hladno tokom zime, sneg i tako dalje. Gledam u ogledalo,
sve je manje kose. Napolju se spušta mrak. Blago sipi kišica.
Tuesday, September 18, 2012
No photos
Ich laufe einen schmalen Weg
entlang, zwei kräftige Kerle kommen im
eiligen Gang auf mich zu. Oh je, oh je, denk ich mir. Vor mir bleiben sie
stehen und wollen meine Kamera sehen. „No fotos“, meint einer von beiden. Und
dann betrachten sie gemeinsam meine Bilder, die Autos, die Müllcontainer und
die Parkplätze. Sie schütteln die Köpfe, ich verzieh mein Gesicht. „Delete“
meinen sie. „It s art“, mein ich. „No art, rubbish“, erklärt mit der Größere
von beiden und zeigt auf das Foto mit den Müllcontainern. Und dann löschen sie
meine Bilder, eins nach dem anderen. Sie geben
mir die Kamera wieder, ich steck sie in die Tasche und möchte nun das
Areal verlassen. Ein Rettungswagen kommt mir entgegen, dann noch einer, und
noch einer, ein Mann in einem Rollstuhl.
Ich biege um eine Hausecke, komme an einem verlassenen Gebäude vorbei, an einem
Kanaldeckel, ich gehe die Straße weiter und dann Ende. Sackgasse. Eine
Betonwand vor mir. Ich drehe wieder um, und als ich ein Tor mit Fahnen und zwei
Wärtern entdecke, schleiche ich schnell davon.
Prolazim uzanim puteljkom, dva snažna momka mi prilaze hitrim koracima. O-o, pomislim. Staju ispred mene i hoće da vide fotoaparat. „No fotos“, saopštava mi jedan od njih. A onda zajedno posmatraju moje slike, automobile, kontejnere za smeće i parkinge. Odmahuju glavama, a ja pravim grimasu. „Delete” mi saopštavaju. A ja ću „It s art”. „No art, rubbish“, saopštava mi krupniji od njih dvojice i pokazuje na fotografiju sa kontejnerima. A onda mi brišu slike, jednu za drugom. Vraćaju mi kameru, stavljam je u džep i želim da odem. U susret mi dolazi hitna pomoć, pa još jedna i još jedna. Čovek u invalidskim kolicima. Skrećem iza ugla neke zgrade, prolazim pored neke napuštene kuće, pored poklopca za šaht, nastavljam tim putem i onda - kraj. Slepa ulica. Preda mnom, betonski zid. Okrećem se nazad, i kada sam spazio kapiju sa zastavama i dva čuvara, brzo se udaljavam.
Monday, September 17, 2012
Färöer Pepi / Faranin Pepi
Österreicher lieben Fußball. Sie
verlieren fast immer. Die größte nationale Tragödie war eine Niederlage gegen
die Färöer Inseln. Der damalige Trainer wird heute noch Färöer Pepi genannt.
Manchmal spielen die Österreicher auch gegen Deutschland. Der letzte Sieg in
einem Bewerbsspiel war 1978 in Cordoba. Alle Spieler von damals sind heute
Legenden, arbeiten als Fernsehmoderatoren oder sind erfolglose Trainer
geworden.
Seit diesem Ereignis besteht die Hoffnung
wieder mal gegen Deutschland zu gewinnen. So auch letzte Woche. Verzweifelt
suche ich ein Wettbüro, wo das Spiel übertragen wird, kurz vor Spielbeginn habe
ich noch immer keins gefunden, hetze von einem Wettbüro ins nächste. Endlich
find ich eins, die Quoten für einen Sieg Österreichs sind sensationell gut. 1:
8 und selbst für ein Unentschieden gibt’s das Fünffache. Man darf die Hoffnung
nicht aufgeben, denk ich mir und setz auf Unentschieden. Ich starre auf den
Monitor ganz in der Ecke, nebenan wird das Serbien Spiel übertragen. Die Österreicher
stürmen auf das Tor, vergeben eine
Chance nach der anderen, die Kellnerin bringt mir Wodka.

Austrijanci obožavaju fudbal. Gotovo uvek gube.
Najveća nacionalna tragedija bio je poraz protiv Farskih ostrva. Tadašnjeg
trenera i danas još zovu Faranin Pepi. Ponekad, Austrijanci igraju i protiv
Nemaca. Poslednja pobeda ostvarena je na nekoj utakmici na svetskom prvenstvu
1978. u Kordobi. Svi ondašnji igrači danas su legende,
rade kao voditelji na televiziji ili su postali
neuspešni treneri. Od tog događaja tinja nada da će se jednog dana opet izvojevati
pobeda protiv Nemačke. A tako i prošle nedelje. Očajnički tragam za kladionicom
u kojoj se prenosi utakmica, tik pred početak utakmice još nisam pronašao ni
jednu. Jurim iz jedne kladionice u drugu. I konačno je pronalazim. Kvota na
pobedu Austrije je senzacionalno dobra, 1:8, a čak i za nerešen
rezultat dobitak je pet puta veći od uloga. Pa ne treba gubiti nadu,
pomislim i kladim se na nerešen rezultat. Buljim u monitor u samom ćošku. Na
ekranu do njega, prenosi se utakmica sa Srbijom. Austrijanci navaljuju na gol,
propuštaju jednu priliku za drugom, kelnerica mi donosi votku.
I onda, koji trenutak pre pauze, ko iz vedra neba – rezultat 1:0 za Nemačku. Nešto posle pauze, 2:0. Talas
otrežnjenja, votka gubi ukus. Srbija daje jedan gol za drugim. E to su
fudbaleri. Ali onda – Austrija uzvraća. Smanjuje
na 2:1. 89. minut, Arnautović sam pred golom, već zamišljam novčanice i loptu u
mreži, a izgleda i on, pa ispali loptu pod noćno bečko nebo. Na drugom ekranu,
Srbija daje još jedan gol. Pa kako samo čovek može da se kladi na Austriju, bes
se razliva. Kao da nisam znao. A napolju prolaze automobili.
Tekst je pisan za dnevni list 24 sata i objavljen u današnjem broju
(s nemačkog prevela Ivana Antić )
Sunday, September 16, 2012
Die Frau / Žena
Komme zu einem Gebäude, Fassade grau, ein
paar Autos davor, gelbe und blaue; ich mache ein paar Fotos von Laternen und
Müllcontainern, eine Frau mit weißer Schürze winkt mir, sie gibt mir zu verstehen,
dass hier keine Fotos erlaubt sind, ich gebe ihr zu verstehen, dass ich sie
nicht verstehe, sie zeigt auf meinen Fotoapparat, ich nicke und gehe weiter,
fotografiere Parkplätze.

Saturday, September 15, 2012
Ein Fremder / Stranac

Ulazim u crkvu,
molitvenici, i još više sveća, mali oltar. Čovek pogurenih leđa mi upućuje
zapanjen pogled, a ja mu pokretom ruke signaliziram da samo malo razgledam i da
nemam nikakve druge namere. I dalje me razrogačeno gleda, čini mi se da me ne
razume. Opet mahnem rukom, a on klima glavom, i ja klimam, još par koraka po
prostoriji i napuštam je.
Friday, September 14, 2012
Surgery
Ich komme zu einer Fußgängerbrücke,
blaues Geländer und überquere die Autobahn, Autos ziehen vorbei, Busse, Lkws;
ich betrete einen Park, ein paar Bänke, ein paar Bäume, irgendwo weit hinten
ein Kirchturm, "surgery" lese ich auf einem Schild, graue
Wände, ein Mann sitzt auf einer Bank, zwischen Sträuchern und telefoniert,
weiter hinten schläft ein anderer, man hört den Autoverkehr, ein paar
Schornsteine schimmern zwischen den Bäumen; nach einigen hundert Meter komme
ich zu einer Kreuzung, ein Parkwächter schreibt Strafzettel, eine verfallene
Kirche im Hintergrund mit ein paar Kerzen davor.
Stižem do pasarele
sa plavim ogradama i prelazim preko autoputa. Promiču automobili, autobusi,
kamioni. Posmatram park, nekoliko klupa, nekoliko stabala, negde u pozadini
crkveni toranj, a na jednom natpisu čitam surgery,
sivi zidovi, neki čovek sedi na klupi među žbunjem i telefonira, nešto dalje
iza njega neki drugi spava. Dopiru zvuci automobilskog saobraćaja, između
drveća se nazire nekoliko odžaka. Još nekoliko stotina metara i stižem na
raskrsnicu. Kontrolor parking servisa piše kazne, u pozadini zapuštena crkva i
nekoliko sveća pred njom.
Thursday, September 13, 2012
Wednesday, September 12, 2012
The First Haircutting
Jedes Mal, wenn ich in eine neue Stadt komme, gehe ich zum
Friseur. Ich bilde mir ein, es bringe Glück. Im Übrigen fühlt man sich mit
einer hiesigen Frisur, gleich nicht so fremd.

Ich setze mich auf ein Sofa, blättere in einer Zeitung. Ich
warte und warte. Vielleicht ein Selbstbedienungsladen, denk ich mir. Irgendwann
ziehe ich von dannen. Möglicherweise doch kein guter Tag zum Haareschneiden.
Ich steige in einen Bus, reiche dem Fahrer ein paar Dinarscheine, er schaut
mich groß an, als wollte ich ihm Falschgeld andrehen, dann gibt er mir mit
einer Kopfbewegung zu verstehen, dass ich mich gefälligst setzen und ihn nicht
weiter belästigen soll. Auch ohne Fahrkarte sitzt sich`s gut, draußen zieht die
Save vorbei.
Monday, September 10, 2012
Lepo je biti u Beogradu

Prolazim kroz
ulice, pored prodavnica. Ima srazmerno mnogo menjačnica. Ali, nigde frizera. Obilazim
Knez Mihajlovu, uzduž i popreko, prolazim pored hotela Moskva. Pred njim neki
teniser u beloj majci i kratkim plavim pantalonama udara svoje lopte. Posmatram
frizure muškaraca i žena. U nekoj sporednoj ulici ugledam tablu za frizera. I
ubrzo stižem pred radnju, a ona je potpuno prazna, samo obrisi stare stolice se
naziru kroz prozor. Idem dalje, na ulazu u zgradu nalazi se natpis „Casino“,
čujem tandrkanje fliper aparata. Brzo se okrećem, samo dalje od automata koji
kradu. U izlogu pored njega, venčanice. Ulazim u uzani prolaz i ugledam natpis
„hairdresser”. Ne mogu da verujem,
otvaram vrata, elegantne drvene stolice, ogledala gde god da pogledam. Ali,
nigde frizera ili frizerke. Sedam na sofu, listam novine. Čekam i čekam.
Pomislim, možda je ovo neka radnja za samouslugu. I u nekom trenutku odlazim.
Izgleda da ovo ipak nije bio neki dobar dan za šišanje. Ulazim u autobus, pružam
vozaču nekoliko dinarskih novčanica, a on me razrogačeno gleda kao da želim da
mu utrapim falsifikovani novac, a onda mi pokretom glave stavlja do znanja da
već jednom sednem i da prestanem da ga gnjavim. Dobro je sedeti i bez karte, a
napolju pored nas promiče Sava. Ah, pa ipak je lepo biti u Beogradu.
Tekst je pisan za dnevni list 24 sata i objavljen u današnjem broju
(s nemačkog prevela Ivana Antić )
Wednesday, September 5, 2012
Subscribe to:
Posts (Atom)