Ich laufe die Straße entlang, die ersten
Laubblätter, ein paar Regentropfen. Ich komm zu einem Fußballstadion,
bröckelndes Gemäuer, zwei schwarze Limousinen davor.
Ich erkundige mich bei einem Mann wie ich
in das Stadion komme. Er meint, dass ich`
ein Stück weiter muss zu einem Portier, der mich möglicherweise rein lasse. Ich
komm an einem Cafe vorbei, grüne Tische und Kellner in weißen Hemden.
Aber noch immer kein Portier, durchs
Fenster sehe ich Duschräume, wenig später den Trainingsraum der Gewichtsheber,
ich erblicke eine offene Tür, das Portierhäuschen ist leer, Gänge links und
rechts, ich drehe um und steige die Stufen hoch in den ersten Stock, Bilder,
Pokale und dergleichen, ich öffne eine Tür und
plötzlich stehe ich auf der Laufbahn, hinter mir Bänke rot und gelb,
eine Gruppe rennt die Laufbahn entlang, ich setze mich auf einen Stuhl, starre
auf das Fußballfeld und stelle mir vor, wie ich den Ball ins Kreuzeck donnere.
Die Aussicht im Stadion ist schön, ein paar Wolken hängen tief, ein paar
Regentropfen.
Ich verlasse die Laufbahn, ziehe mich
zurück in die Katakomben, der Portier sitzt nun in seinem Häuschen, ich
vermeide jeden Blickkontakt, zwei Gewichtheber, kräftige Kerle kommen mir
entgegen, ich zwänge mich zwischen ihnen durch, rieche ihren Schweiß und
verlasse Partizan Belgrad.
Hodam ulicom, prvo listopadno lišće, nekoliko kapi kiše. Stižem pred
fudbalski stadion, malter se kruni sa zidina, a pred njim dve crne limuzine.
Pitam nekog čoveka kako da uđem u stadion. Kaže mi da moram da idem još malo dalje dok ne stignem
do čuvara koji će me možda pustiti unutra. Prolazim pored nekog kafića, zeleni stolovi i
kelneri u belim košuljama.
Ali i dalje nikakav čuvar. Kroz prozor vidim svlačionice
sa tuševima, a nešto iza toga teretane za dizače tegova. Primećujem otvorena
vrata, portirnica je prazna. Hodnici vode levo i desno, okrećem se i penjem uza
stepenice na prvi sprat. Slike, trofeji i slično. Otvaram vrata i odjednom stojim na atletskoj stazi. Iza mene su klupe, crvene i žute. Jedna grupa ljudi trči tom atletskom
stazom. Sedam na neko mesto, zurim u stadion i zamišljam kako zabijam loptu u raklje
gola. Pogled na stadion je lep. Nekoliko oblaka okačenih nisko na horizontu,
nekoliko kapi kiše.
Napuštam stazu, povlačim se u katakombe, čuvar je sada u svojoj portirnici,
izbegavam svaki kontakt očima, u susret mi dolaze dva dizača tegova, snažni
momci, provlačim se između njih, osećam miris njihovog znoja i napuštam
Partizan Beograd.
No comments:
Post a Comment